LUCIUS d.o.o. - Recycle - Reuse - Reduce - Ne promijenimo li navike, do 2050. u moru će biti više plastike nego ribe

Ne promijenimo li navike, do 2050. u moru će biti više plastike nego ribe

Indeks Članka

Ne promijenimo li navike, do 2050. u moru će biti više plastike nego ribe

Morski otpad izmiče kontroli, a posebno je alarmantna toksična mikroplastika koju ribe jedu kao plankton i završava i u našoj prehrani.

Ne prestanemo li koristiti jednokratne plastične vrećice i plastičnu ambalažu, do 2050. godine u vodama širom svijeta bit će više plastike nego ribe, a svjetska će ekonomija na njoj godišnje gubiti i 120 milijardi dolara, alarmantno je upozorenje UN-a, koji je ove godine na oceanskom summitu na Baliju posvećenom “plavoj” ekonomiji objavio rat plastici, pozvavši vlade diljem svijeta na politiku smanjenja uporabe plastične ambalaže, više recikliranja, a ljude na promjene navika.

Proizvodnja plastike u svijetu 1950. godine, uz populaciju od oko 2,5 milijardi ljudi, iznosila je 1,5 milijuna tona, a 2016., uz populaciju veću od 7 milijardi, više od 310 milijuna tona, s ozbiljnim posljedicama na okoliš, morske biljke i životinje. Računa se da će se u idućih 20 godina proizvodnja plastike udvostručiti, a do 2050. i učetverostručiti. No plastično zagađenje već sad “surfa” i uz idilične obale Indonezije, Sredozemlja... Neke nakupine već su veličine Madagaskara, dok razmjere onoga što je na dnu, čak i u dubinama na Sjevernom polu, nitko ne_zna.
Razmišlja se i o zabrani – A što je najgore, plastika završava i u našem hranidbenom lancu – upozorio je nedavno Petter Malvik iz UN-ova programa za okoliš. Objašnjava kako će do sredine ovoga stoljeća 99% morskih ptica biti zatrovano plastikom, a već sada ih zbog nje godišnje ugiba više od milijun te deseci milijuna riba i morskih sisavaca. Iako je posljednjih godina taj problem globalno populariziran, istražuje se i ugrađen je u brojne strategije, praksa pokazuje kako je još uvijek izvan svake kontrole. Unatoč rastućoj potražnji, danas se na Zemlji samo 5% plastike učinkovito reciklira, dio se spaljuje zbog energije koja će pomoći i u izradi nove plastike, šalica, vrećica, kada..., 40% završi na odlagalištima, a trećina u krhkim ekosustavima poput svjetskih oceana. Svaki dan između 4,8 i 12,7 milijuna metričkih tona plastike ulazi u ocean, od čega je 93 posto potrošački otpad, upozoravaju i iz Svjetske organizacije za zaštitu prirode (WWF). Oko 10% takvog otpada dolazi s brodova i off shore platformi, a ostatak su pokupile plima i oseka na plaži, donijele rijeke uz koje se gomila komunalni otpad, ili vjetar... pa trenutačno, nošeno morskim strujama, gotovo 269.000 tona plastičnog otpada pluta oceanima i morima, koji se sastoji od 5000 milijardi sitnih čestica, tvrde u WWF-u. Mosor Prvan, stručni suradnik za pitanja mora iz WWF-a Adria, kaže kako se pod utjecajem sunca i valova plastika pretvara u čestice manje od 5 mm, tzv. mikroplastiku koja zapravo nikad ne nestaje, samo se pod utjecajem sunca, mora i valova raspada na još manje čestice i ulazi u sve pore okoliša. – Sredozemno more klasificira se kao šesto po veličini područje za akumulaciju plastičnog otpada na planetu, s procjenom između 1000 i 3000 tona plastike i prosječno 115.000 čestica mikroplastike po četvornom kilometru, koja pluta na površini – kaže on. Preko hranidbenog lanca, planktona, sitnih račića i slično, mikroplastika, koju ribe i same zamijene za plijen, ulazi u njihov probavni trakt. Veća riba jede manju i s njome sve više mikroplastike, dok s kovitlanjem struja u morima i oceanima veliki dio plastike čini i opasan kemijski mulj. Ne samo da se iz postojeće plastike otpušta niz kancerogenih sastojaka. Dodatni je problem i činjenica da mikroplastika u moru djeluje kao supermagnet koji na sebe može vezati teške metale, razne viruse i bakterije iz mora – u nekim slučajevima i do 20.000 puta većim koncentracijama nego što su u okolnom moru, objašnjava Prvan. Ako riba i proguta mikroplastiku, ona će se čišćenjem prije konzumacije maknuti iz njezinih crijeva, dok sve ono kemijsko, koje pokupi hranjenjem i na druge načine u vodi, poput žive, ulazi u njezin organizam, ostaje koncentrirano u njezinu masnom tkivu i konzumacijom dospijeva i u naš organizam. A što je riba starija i dugotrajnije izložena tome, veća je i mogućnost da je u njoj veća koncentracija toksina. Prema procjenama UN-a, već danas je 30% riba puno plastike koju su progutale iz okoliša. To su istraživanjima potvrdili i Britanci. Komadići plastike pronađeni su kod 83% škampa kao i kod tuna, cipala, dagnji i kamenica ulovljenih uz britansku obalu. Zbog svega toga na razini EU javljaju se inicijative da se pojedini proizvodi koji se upotrebljavaju u kućanstvu zabrane ili pak da kozmetičke tvrtke na svojim proizvodima jasno označe koliko je mikroplastike u njima. Najnovije izvješće WWF-a otkriva kako ni najveličanstvenija morska bića na planetu nisu pošteđena problema s plastikom. Analizom biopsija gotovo 100 morskih sisavaca, ulješura, velikih kitova i bjelogrlih dupina – koji žive u utočištu za morske sisavce Pelagos – najvećem zaštićenom području na Mediteranu, između Italije, Francuske i Sardinije, osnovanom 2002. – utvrđena je visoka kontaminacija kitova ftalatima. Kitovi najugroženiji – Kao jedna od komponenti plastike, ftalati se obično nalaze u ambalaži, zavjesama za tuširanje, kabelima, lijekovima, pastama za zube, bojama..., čak i u kozmetici, u laku za nokte ili kosu, gelovima za tuširanje te u parfemima. Prosječna koncentracija DEHP-a (najtoksičnijeg ftalata) pronađenog u suhom tkivu tih kitova je 1060 μg/kg, a visokom se smatra već i koncentracija iznad 300 μg/kg) – objašnjava Prvan, ističući kako se ftalati smatraju toksičnima i za ljude i životinje, s mogućim štetnim učincima na plodnost i razvoj fetusa. Iako se vjeruje da uzrokuju i endokrine poremećaje, a neki od njih su klasificirani kao kancerogeni, globalna proizvodnja ftalata danas iznosi tri milijuna tona godišnje. – Kontaminacija kitova plastikom izaziva duboku zabrinutost za stanje oceana i trebala bi biti upozorenje za naše vlastito zdravlje – ističe Prvan. Dodaje kako boja, kozmetički proizvodi i plastične vreće imaju nepovratno djelovanje na naša mora, no količina otpada samo raste. I prije nego rublje stavite na sušenje u sušilicu, promislite. Ogromne količine vlakana iz odjeće pranjem i sušenjem završavaju kao mikroplastika i kanalizacijom dospijevaju u rijeke i mora, upozorava on. Nicola Hodgins, voditeljica znanstvenog i istraživačkog ureda za očuvanje kitova i dupina (WDC), za Daily Mail izjavila je kako su tom vrstom zagađenja pogođene 663 morske vrste. Reproduktivne mane zbog toksične mikroplastike, vjeruje se, razlog su drastičnom smanjenju kitova perajara u Sredozemlju zadnjih 20-ak godina. – Ovisno o sezoni, goleme se količine smeća nađu i u našem dijelu Jadrana, oko Pelješca, Mljeta, Visa..., kad u proljeće strujama krene smeće iz Albanije – ističe Draško Holcer, osnivač Instituta za istraživanje i zaštitu mora Plavi svijet iz Velog Lošinja.

Plastika koja pluta sama po sebi nije problem. No pluta je samo 5-20%, dok ostala tone na dno i akumulira se u jarcima i udubljenjima u dubokim vodama. Unatoč takvim procjenama, slažu se naši stručnjaci, stanje u Jadranu zasad nije alarmantno. No nastave li se sadašnji trendovi, s kojima se zasad ukoštac hvataju samo neke ekološke udruge i osviješteni građani, prognoze nisu optimistične. Svako malo zgranuti smo zapetljavanjem dupina ili morskih kornjača u ostatke ribarskih mreža, gutanjem plastičnog otpada poput plastičnih vrećica koje neki sisavci i ribe zamijene za meduze... – No Jadransko je more zasad čisto i riba ulovljena u Jadranu još je sigurna – kaže dr. Pero Tutman, predstavnik Instituta za oceanografiju i ribarstvo iz Splita. Protekle tri godine splitski je institut sudjelovao u 5,3 milijuna eura vrijednom EU projektu DeFishGear na temu morskog otpada pod vodstvom Nacionalnog instituta za kemiju iz Ljubljane. U njemu su sudjelovali stručnjaci iz Slovenije, Hrvatske, BiH, Italije, Crne Gore, Albanije i Grčke, a pilot-projekt proveden je na četiri odabrane lokacije – u Saplunari na Mljetu, ušću Neretve, Punti u Omišu i Zaglavu na Visu – s ciljem procjena onečišćenja jadransko-jonske regije morskim otpadom, mikroplastikom i njezinim učincima na morske organizme te osiguranja održiva gospodarenja morskim i obalnim područjem. Količina otpada sigurno je puno veća, ali se u istraživanju nije radila procjena koliko ga ima. Praćenjem plutajućeg otpada u Bračkom kanalu i u vodama sjeverno od Hvara više od 90% pronađenih predmeta bilo je plastično, a u akvatoriju zapadno od Dubrovnika oko 85%, potom gume i tkanine. Nisu zanemarivi ni nalazi opušaka, metalnih čepova te štapića za uši koji su kanalizacijom dospjeli do mora. U suradnji s ribarskim zadrugama Hvar iz Hvara i Adria iz Tribunja, iz koćarskih je pak lovina sa dna prikupljeno gotovo 30 tona morskog otpada, oko 2 tone izgubljenih ribolovnih alata, mreža... Koćarenje je praktično jedini efikasni način za aktivno skupljanje otpada s morskog dna. No ne samo da nisu nađene tvrtke za reciklažu toga neselekcioniranog otpada i on je tek pohranjen na deponije, nije bilo novca ni za dovršetak istraživanja, kaže Tutman. Jedno od područja istraživanja bila je, naime, i prisutnost mikroplastike u probavnom traktu gospodarskih vrsta riba – trlje (Mullus surmuletus), arbuna (Pagellus erythrinus) i srdele (Sardinia pilchardus). Kod svih vrsta u određenom su postotku pronađene čestice koje bi potencijalno mogle biti mikroplastika, ali je riječ o premalom uzorku, samo 90 jedinki. Kod 30 trlja koje su uzete za uzorak u 21 želucu pronađene su čestice koje sliče na mikroplastiku. Kod 30 arbuna iz uzorka u njih 15 pronađene su slične čestice te kod 11 od 30 srdela, kaže Tutman. Je li u pitanju mikroplastika ili ne, trebalo se utvrditi kemijskom analizom u laboratoriju partnera u Ljubljani, s obzirom na to da u Splitu nemaju laboratorija ni uređaja za analizu plastike. No budući da je zaprimljeno jako puno uzoraka, a po završetku projekta u Ljubljani su ostali i bez nekoliko ljudi angažiranih samo zbog projekta, ti rezultati nisu gotovi niti se zna hoće li ikad biti. – Činjenica je da je nešto nađeno, a u kojoj količini je to mikroplastika ili nešto drugo, nije još dokazano – kaže Tutman, ističući kako su s istim i sličnim partnerima u DeFishGearu nedavno prijavili nekoliko sličnih projekata za fondove EU, kako bi se nastavilo istraživanje, no nisu prošli. Sve je stalo na velikom dokumentu vladama i ministarstvima sedam uključenih zemalja u projekt i preporukama o daljem gospodarenju morskim otpadom, koji se u nas sustavno ne prikuplja ni evidentira, a međunarodna i nacionalna legislativa u praksi se ne primjenjuje zadovoljavajuće. Iako je to samo kap u moru, Francuska je lani prva u svijetu zabranila plastične šalice, tanjure i ostali jednokratni pribor za jelo, koji do 2020. moraju zamijeniti biorazgradivi materijali. 





Foto Galerija