LUCIUS d.o.o. - Recycle - Reuse - Reduce - Vijesti - članci

Foto: Fotolia

Zbog brzog tehnološkog napretka elektronički otpad do 2021. narast će za 17 posto pa je jedan od ciljeva UN-a njegovo reduciranje, što se prije svega želi postići povećanom stopom recikliranja i boljom zakonskom regulativom

Međunarodna telekomunikacijska unija (ITU) objavila je krajem 2017. godine novo izvješće o sve većem svjetskom problemu elektroničkog otpada nazvano Global E-Waste Monitor 2017., a kojim se nastoji povećati globalna svijest i privući pozornost na ovaj gorući problem.

Elektronički otpad ili e-otpad odnosi se na sve predmete električne i elektroničke opreme (EEE) i njegove dijelove koje vlasnik odbacuje kao otpad bez namjere ponovne uporabe. To uključuje odbačene proizvode s baterijom ili utikačem, uključujući mobilne telefone, prijenosna računala, televizore, hladnjake i električne igračke.

Rizik za zdravlje i okoliš

Elektronički svjetski otpad je prema procjenama UN-a u 2016. godini dosegao 44,7 milijuna tona, što ukazuje na povećanje za 3,3 milijuna tona, a to je 8% više u odnosu na 2014. godinu. Porast ovog negativnog trenda očekuje se i u razdoblju do 2021., gdje stručnjaci predviđaju daljnji porast od 17%, odnosno količine od oko 52,2 milijuna tona elektroničkog otpada.

U 2016. je od ukupne količine otpada samo 20% e-otpada reciklirano, a Connect 2020 agenda za cilj ima reducirati količinu e-otpada za 50%, što znači da bi i intenzitet recikliranja trebao rasti. Rastuća količina e-otpada rezultat je višestrukih trendova. Brzi tehnološki napredak potiče inovativnost, učinkovitost i društveni i gospodarski razvoj, a svrsishodno tome sve je veći broj korisnika ICT-a. U 2017. gotovo polovica svjetskog stanovništva koristi internet, a većina ljudi na svijetu ima pristup mobilnim mrežama i uslugama. Mnogi ljudi posjeduju više od jednog ICT uređaja i skloni su promjenama mobilnih telefona i računala.

Prema izvješću ITU-a, Azija je generirala najveću količinu e-otpada u iznosu od 18,2 milijuna tona, a već na drugom mjestu je i Europa s količinom od 12,3 milijuna tona. Slijede ju Amerika od 11,3 milijuna tona, Afrika s 2,2 milijuna i na začelju je Australija i Oceanija s 0,7 milijuna tona. Iako se doima da je Australija i Oceanija respektabilan primjer, ona je bila najveći generator e-otpada po stanovniku (17,3 kilograma), dok je samo 6% e-otpada dokumentirano za prikupljanje i recikliranje. Europa je po stanovniku prosječno generirala 16,6 kilograma , ali ima najveću količinu prikupljenog otpada (35%). Amerika generira 11,6 kilograma po stanovniku i prikuplja samo 17% proizvedenog e-otpada, što je usporedivo sa stopom prikupljanja u Aziji koja iznosi 15%. Međutim, Azija po stanovniku stvara samo 4,2 kilograma e-otpada, dok u Africi po stanovniku govorimo tek o iznosu od 1,9 kg po stanovniku i stopi prikupljanja od 0%.
UN ukazuje na sve vreći značajan rizik za okoliš i zdravlje ljudi zbog povećanja razine e-otpada i neodgovarajućeg i nesigurnog tretmana koji uključuje paljenje i problem odlagališta.

Neadekvatno prikupljanje dovodi do procesa raspadanja koji zbog gotovo neuvaženog procesa reciklaže e-otpada i manjka stručnih ljudi predstavlja dodatne prijetnje ljudima i planeti. To predstavlja izazov za postizanje ciljeva održivog razvoja koji se odnose na zaštitu okoliša i zdravlje.

Prema podacima iz strategije trenutno 66 posto svjetske populacije koja živi u 67 zemalja pokriva nacionalni zakon o upravljanju e-otpadom, što je značajan porast u odnosu na 2014. kada je ta brojka dosezala samo 44%. Veliko povećanje uglavnom se pripisuje Indiji, gdje je zakon usvojen 2016. godine.

Nepoštivanje zakona

Najnaseljenije zemlje u Aziji trenutno imaju pravila o e-otpadu, dok je samo nekoliko zemalja u Africi donijelo politiku i zakonodavstvo specifično za e-otpad.

Međutim, izvješće također kaže da zemlje s nacionalnim zakonima o upravljanju e-otpadom ne provode uvijek zakon. Mnoge zemlje nemaju mjerljive ciljeve prikupljanja i recikliranja koji su neophodni za učinkovite politike koje imaju neposredan utjecaj na društvo. UN također izvješćuje da niske stope recikliranja mogu imati negativan ekonomski utjecaj, jer e-otpad sadrži bogate naslage zlata, srebra, bakra, platine, paladija i drugih visokovrijednih materijala koji se mogu povratiti.

Procjenjuje se da je vrijednost nadoknadivih materijala sadržanih u e-otpadu generiranom tijekom 2016. godine iznosila 55 milijardi američkih dolara, što je više od bruto domaćeg proizvoda većine zemalja u svijetu.

Međunarodna telekomunikacijska unija preporučuje usvajanje modela kružnog gospodarstva kako bi se potaknuo životni ciklus koji uključuje primarno bolji dizajn komponenata i duži životni vijek proizvoda, ali kasnije i recikliranje i ponovno uporabu istovremeno ublažavajući onečišćenje okoliša. U 2017. godini Međunarodna telekomunikacijska unija, Sveučilište Ujedinjenih naroda i Međunarodno udruženje za kruti otpad udružili su snage i pokrenuli “Globalno partnerstvo za statistiku elektroničkog otpada”. Njezin je cilj pomoći zemljama u formiranju statistike e-otpada i izgradnja globalne baze o e-otpadu koja bi omogućila lakše praćenje razvoja tijekom vremena.

Ovo partnerstvo nadalje ima za cilj razmotriti mogućnosti recikliranja iz e-otpada, zagađivače i zdravstvene učinke vezane uz e-otpad zajedno s izgradnjom nacionalnih i regionalnih kapaciteta koji bi pomogli zemljama da proizvode pouzdane i usporedive statistike o elektroničkom otpadu kojer mogu identificirati najbolje prakse globalnog upravljanja e-otpadom.

Sve počinje s brojkama

“Živimo u vremenu tranzicije na više digitalni svijet gdje automatizacija, senzori i umjetna inteligencija pretvaraju industriju i društvo. E-otpad je nusproizvod ovog prijelaza i pronalaženje odgovarajućih rješenja za upravljanje e-otpadom predstavlja mjeru naše sposobnosti da iskoristimo tehnološki napredak kako bi se potaknula održiva budućnost i da bi kružna ekonomija postala stvarnost. Moramo biti u mogućnosti mjeriti i prikupljati podatke i statistiku o elektroničkom otpadu, na lokalnoj i globalnoj razini, na jedinstven način. Izvješće Međunarodne telekomunikacijske unije (ITU) predstavlja značajan napor u pravom smjeru i ISWA će nastaviti podržavati ga kao vrlo važan prvi korak ka traženju globalnog odgovora”, iskaknuo je Antonis Mavropoulos, predsjednik Međunarodnog udruženja za kruti otpad.

Brahima Sanou, direktor ITU ureda za telekomunikacije, složio se da Global E-Waste Monitor predstavlja važan korak u prepoznavanju rješenja za e-otpad, a bolji podaci o elektroničkom otpadu pomoći će procijeniti kretanja tijekom vremena, postaviti i procijeniti ciljeve te pridonijeti razvoju nacionalnih politika, smanjiti proizvodnju e-otpada, spriječiti ilegalno odlaganje i neprimjereno postupanje s elektroničkim otpadom te promicati recikliranje i stvoriti radna mjesta u sektoru obnove i recikliranja.

“Nacionalni podaci trebaju biti međunarodno usporedivi, često ažurirani, objavljeni i tumačeni. Postojeća globalna i regionalna procjena temeljena na statistici proizvodnje i trgovine ne pokriva na odgovarajući način zdravstvene i okolišne rizike nesigurnog postupanja tijekom spaljivanja ili odlaganja otpada”, nadodao je Jakob Rhyner, dopredsjednik rektora Sveučilišta Ujedinjenih 
naroda.

Meduze u oceanu (foto: Pixabay)Dijelovi oceana doslovno su umrli, a drugi su na izdisaju. Sve je više površina svjetskih oceana koji ostaju bez kisika pretvarajući se u zone u kojima ništa živo ne može stanovati, upozorio je tim znanstvenika pod vodstvom Denise Breitburg iz Okolišnog istraživačkog centra Smithsonian iz SAD-a u radu objavljenom u časopisu Science 5. siječnja 2018. 

Razina kisika i na otvorenom oceanu i u priobalnim vodama pada od sredine 20. stoljeća. To je jedna od najvažnijih promjena koja se događa u oceanima, a koja je uzrokovana ljudskim aktivnostima. Osim zagađenja, najvažniji uzrok ovom fenomenu su klimatske promjene, zatopljenje oceana koje se događa s porastom razine ugljičnog dioksida, ističu znanstvenici.

Porast temperature pak smanjuje topljivost kisika u vodi, povećavajući količinu kisika koja se troši disanjem. Kako je istaknuto u Scienceu, u ušćima rijeka i drugim priobalnim sustavima, padu kisika pridonosi i povećani priljev dušika i fosfora te organskih tvari, primarno iz poljoprivrede i kanalizacijskih sustava.

Sve to dovelo je do toga da su danas znanstvenici izbrojali čak 500 mrtvih zona u oceanima svijeta, u usporedbi s manje od 50 prije 1950. godine. Danas te zone pokrivaju područje veličine Europske unije, a razina kisika u oceanima općenito je pala za 2 posto.

Kako će osiromašenje oceana kisikom utjecati na kopno i ljudski život je i znanstvenicima i dalje velika nepoznanica, ali je razlog za veliku zabrinutost.

 Riba u oceanu (foto: Pixabay)

"Znamo za brojne lokalne primjere negativnih utjecaja na riblji fond i školjkaše koji su važni za lokalne ekonomije i sigurnost hrane, ali nemamo još mogućnosti predviđanja na globalnoj razini. Isto vrijedi i za učinke na kemijske cikluse. Dušikov oksid N2O, moćni staklenički plin, se proizvodi u uvjetima ekstremno niske koncentracije kisika. Kako se te zone s niskom razinom kisika šire, proizvodi se i sve više N2O. Ali mi danas još ne znamo koliko se toga oslobodi natrag u atmosferu gdje može pogoršati globalno zatopljenje", istaknula je za H-Alter voditeljica istraživanja Breitburg.

No, kako to biva u ekosustavima, ni manjak kisika nije jedini problem s kojim se oceani suočavaju zahvaljujući čovjeku. Zakiseljenje oceana, povećana koncentracija CO2, je identificirano i kao jedna od ključnih planetarnih granica, koje ako se prijeđu vode stabilnost čovjekova opstanka na Zemlji u veliko nepoznato. Zakiseljenje oceana i osiromašenje kisikom su dva fenomena koji jedan drugi ubrzavaju.

"Ugljični dioksid CO2 uzrokuje globalno zatopljenje što pogoršava manjak kisika i također se otpušta u oceane gdje uzrokuje zakiseljenje. Dodatno, aerobno disanje, koje koristi kisik i ispušta CO2 je bitni mehanizam koji smanjuje razinu kisika u oceanima i obalnim vodama. Kako bi stvari bile još gore, povećane temperature generalno povećava razinu respiracije, te tako povećava i osiromašenje kisikom i zakiseljenje oceana", kaže Breitburg.

Oceanski prostori bez kisika (foto: H-alter)

Kisik je ključan za život u oceanima i trebao bi biti značajan dio debata o klimatskim promjenama, željeli su upozoriti znanstvenici iz cijelog svijeta okupljeni u timu koje je vodila Breitburg. Naime, ukoliko ne učinimo nešto hitno, u ekstremnom je scenariju moguće masovno izumiranja vrsta, a smanjenje bioraznolikosti je još jedna planetarna granica koja je po ocjeni drugog tima znanstvenika već prešla u zonu visoke nesigurnosti.

"Veliko izumiranje je ekstremna mogućnost koju smo istaknuli kako bismo ilustrirali što se može dogoditi ako emisije stakleničkih plinova nastave ubrzano rasti. Trenutno imamo mogućnost smanjiti priljev zagađivača i nutrijenata u obalne vode na razinu koja neće uzrokovati pad razine kisika. Također, znamo što treba učiniti da bi se smanjile emisije stakleničkih plinova, a u razvoju su i tehnologije koje će nam omogućiti da zadržimo dobar životni standard istovremeno smanjujući štetu koju činimo planetu. Ja sam optimistična bez obzira na druge aspekte političkih filozofija, jer vjerujem da nam je svima stalo kakav svijet ostavljamo djeci i unucima," izjavila je.

I Breitberg dodaje da imamo li vremena u potpunosti ovisi o akcijama koje ćemo poduzeti da smanjimo ispuštanje stakleničkih plinova u atmosferu. Dok je ovo prvo ovakvo veliko istraživanje o oceanima, znanstvenici su već upozoravali na slične efekte drugih fenomena u ekosustavu.

A ono što je bitno napomenuti, je da čovjek nema kapacitete izračunati zajednički utjecaj svih tih fenomena, koje su te sve točke preokreta kada se utjecaji raznih fenomena spoje, kojom brzinom će zakotrljati ključne promjene u ekosustavima i hoće li se čovjek moći dovoljno brzo adaptirati na te fenomene. No, sasvim je sigurno da vremena za djelovanje ima sve manje.

A kako u Hrvatskoj često pokazujemo premalo interesa za globalne teme, iako smo nesumnjivo dio planetarne zajednice živih bića, bitno je istaknuti da su znanstvenici i u Mediteranskom moru i Jadranu pronašli brojna područja sa smanjenim razinom kisika.

"Da, našli smo brojna područja i u tim morima gdje su smanjene razine kisike posljedica utjecaja poljoprivrede, kanalizacije i paljenja fosilnih goriva", zaključuje Breitburg. 

Izvor: H-alter

Autorica članka: Marina Kelava

Slikovni rezultat za globalno zagadjenje

Prema istraživanju Svjetskog fonda za prirodu (WWF, World Wildlife Fund), čovječanstvo već godinama živi iznad svojih mogućnosti. Tekući nam je račun u debelom minusu - ekološki otisak čovječanstva 2007. iznosio je 2.7 gha (globalnih hektara) po stanovniku što je 51 % više od ukupnog Zemljinog biokapaciteta (koji iznosi 11.9 milijardi gha ili 1.8 gha po osobi). Ekološki otisak (Ecological Footprint) nam daje odnos između ljudskih zahtjeva i regenerativne sposobnosti biosfere, odnosno kazuje nam kolika površina Zemlje, u globalnim hektarima, je potrebna za smještaj naše infrastrukture (kuća, tvornica, cesta, ...), korištenje obnovljivih izvora (usjevi, riba, drvo, ...) i recikliranje otpada (trenutno je jedino CO2uključen). Globalni hektar je definiran kao hektar koji je normaliziran tako da ima produktivnost kao prosjek biološke produktivnosti svih voda i kopna u određenoj godini. Kako različiti tipovi zemljišta imaju različitu proizvodnost tako i globalni hektar oranice zauzima manji fizički prostor nego mnogo manje biološki produktivni pašnjak ("obični" hektar je kvadrat 100 m × 100 m odnosno 10 000 m2). "Da bi se zadovoljila potražnja za namirnicama, energijom i drugim prirodnim sirovinama, već sada nam je potreban drugi planet", kaže Eberhard Brandes iz njemačkog ogranka WWF-a. [1]

Slijede četiri kratke, povezane priče koje vam neće odgovoriti na pitanje iz naslova ali vas možda potaknu da i vi postanete dragovoljac u borbi za spas planeta. Reference za sva četiri članka možete pronaći objedinjene na ovoj stranici.

  1. Klimatske promjene
  2. Globalno zagrijavanje i čovjek
  3. Priča o ozonu i ozonskim rupama
  4. Treći svjetski rat: Bitka za Zemlju

Klima se mijenja

Svakim danom sve više smo suočeni s posljedicama svojeg dugogodišnjeg nastojanja da okoliš podredimo i prilagodimo svojim potrebama. Od svih ekoloških tema najviše prostora u medijima i političkim tribinama zauzima globalno zatopljenje, odnosno klimatske promjene. Tako možemo čuti da je u zadnjih stotinu godina, između 1906. i 2006. godine, prosječna temperatura Zemljine površine porasla za 0.6-0.9 °C, a brzina porasta temperature se gotovo udvostručila u posljednjih 50 godina. Da se u 20. stoljeću, zbog otapanja leda, razina mora povisila za 17 cm. Da se površina ledenjaka (glečera) diljem svijeta smanjuje, baš kao i površina arktičkog ledenog pokrova (za 2.7 % godišnje od 1978. godine). Da je rupa u ozonskom omotaču u travnju 2011. godine dostigla rekordnu veličinu. Da je prosječna razina CO2 u 2010. godini iznosila je 389.78 ppm što je više nego što je ikad zabilježeno u zadnjih 420 000 godina.

Svi se slažu da je klima jako složen sustav i da je statistika kurva (a prezentacija podataka njen svodnik). Kako bi vi sami mogli procijeniti što nas čeka pokušat ću prikazati što sirovije podatke u vezi gornjih činjenica (i dati vam linkove do njih). Nije mi namjera tražiti krivca za njih. Pa, najbolje bi bilo da krenemo od početka i pogledamo kakve su nam to podatke o klimi ostavili neandertalci.

Kako možemo znati što je udisao krapinski pračovjek prije 130 000 godina?

Po odgovor na ovo pitanje bilo je potrebno otići na Antarktiku, gdje je blizu južnog magnetnog pola, na nadmorskoj visini od 3 488 m, smještena ruska istraživačka stanica Vostok. Na tom mjestu (gdje je inače izmjerena najniža temperatura na Zemlji, -89.2 °C) su iz 3623 m duboke bušotine izvađeni uzorci leda u kojima je zapisana povijest klime koja seže 420 000 godina u prošlost. Sad se sigurno pitate kakve veze ima antarktički led s klimom. [2, 3]

Kakve veze ima antarktički led s klimom?

Antartik je mjesto gdje već nekoliko stotina tisuća godina novi snijeg pada na prošlogodišnji. Težina novog snijega sabija stare slojeve u kompaktnu lednu masu u kojoj ostaju zarobljeni mjehurići zraka. Identificiranjem i brojanjem zasebnih godišnjih slojeva snježnog nanosa (slično kao kod brojanja godova drveća) znanstvenici su odredili vrijeme nastanka svakog sloja a analizom mjehurića zraka zarobljenih u ledu dobiveni su podaci o sastavu prapovijesne atmosfere, između ostalog i o sadržaju CO2 u njoj. Proučavanjem promjena u izotopnom sastavu vode od koje je led nastao određena je temperatura zraka kad su se pahulje formirale. Naime, izotopno frakcioniranje (teže molekule vode koje sadrže 2H ili 18O sporije isparavaju i lakše kondenziraju) u procesima promjene faza jako je ovisno o temperaturi.

Kao što možete vidjeti na Slici 1. promjene koncentracije CO2 uvijek su bile popraćene istovjetnim promjenama temperature. Ali isto tako možete vidjeti i da su velike hladnoće (popularno nazvane ledena doba) obično povezane s velikom količinom prašine u zraku. Odakle prašina u zraku? Izbačena iz vulkana, podignuta udarom meteora ili samo rasuta vjetrom u suhoj klimi ledenog doba? [4]

Povijest temperature i količine CO2 dobivena iz ledene jezgre izvađene u Vostoku, Antarktik

Slika 1. Kretanje temperature, i sadržaj CO2 i prašine na Zemlji kroz povijest - podaci dobiveni iz leda izvađenog pokraj polarne stanice Vostok, Antarktik (EarthLabs, 1999.). → Preuzimanje slike visoke kvalitete

Neuobičajeno stabilna klima zadnjih 10 000 godina (interglacijalno geološko razdoblje holocen - malo sivo područje na lijevom rubu Slike 1.) omogućila je razvoj ljudske civilizacije. Ako malo bolje pogledate sliku vidjet će te da je ovo naše dugo toplo holocensko ljeto prije iznimka nego pravilo u inače hladnoj povijesti Zemlje.

Nakon vala hladnoće koji je zahvatio razne dijelove svijeta, postala je popularna teza kako nam u skoroj budućnosti, protivno uvjerenju o globalnom zatopljenju, zapravo, slijedi ledeno doba. I jedan od vodećih svjetskih klimatologa čiji su radovi poslužili pri izradi UN-ova izvještaja o globalnom zagrijavanju, profesor Mojib Latif s Leibnizova instituta Sveučilišta u Kielu, vjeruje da nas čeka tridesetak hladnijih godina. Međutim, Latif smatra da to nije neki trajniji trend već samo manja pauza u dugoročnom procesu zatopljenja. [5]

Što je uzrok globalnom zatopljenju?

Na promjene klimatskog sustava na Zemlji utječu brojne interakcije između Sunca, oceana, kopna, atmosfere i živih organizama. Koliko je to složen sustav najbolje možete vidjeti prateći vremensku prognozu: Tko je od vas planirao godišnji odmor na osnovu vremenske prognoze? A izlet za vikend? Meteorolozi će vam objasniti da u matematičkim modelima za prognozu vremena i minimalno odstupanje naizgled beznačajnih parametara može dati neočekivan rezultat. Takvo ponašanje poznato je u teoriji kaosa kao efekt leptira (butterfly effect): mahanje leptira krilima na jednom kraju svijeta može prouzročiti olujno nevrijeme na drugom kraju.

Znanstvenici su toliko sigurni u svoje mišljenje da ne čudi što su se podijelili u dvije nepomirljive struje: jedni smatraju da je glavni krivac za globalno zatopljenje čovjek a drugi tvrde da nije čovjek kriv - kriva je priroda.

Čovjek je kriv za sve

Zagovornici antropogenog (čovjekovog) utjecaja na globalno zatopljenje vjeruju da je povećanje temperature u 20. stoljeću najvećim dijelom posljedica ljudskog djelovanja. Čovjek svakodnevno mijenja sastav atmosfere sagorijevanjem fosilnih goriva (ugljena, nafte i plina), uništavanjem (krčenjem) šuma, poljoprivrednom aktivnošću i drugim djelatnostima dok pokušava zadovoljiti svoje potreba za hranom, prostorom i energijom. [6, 7]

Još davno se otkrilo da se atmosferskog otpada najlakše (neki misle da je to najjeftinije) možemo riješiti tako da ga izbacimo direktno u atmosferu i nadamo se da će ga vjetar već nekamo odnijeti (što dalje to bolje). Vremenom se otkrilo da se ovaj postupak može unaprijediti (povećati daljina na koju će otići) izgradnjom višeg dimnjaka. Međutim, nekoliko uljudnih rečenica o (lošem) vremenu razmijenjenih na nekom kongresu i prisjećanja na školske dane dovela su do rasprave o atmosferi i ravnoteži. Nakon intenzivnog istraživanja i prekapanja po požutjelim papirima za starim podacima znanstvenici su ostali šokirani otkrićem da se dio smeća što ga izbacimo u atmosferu ne vraća nazad na Zemlju. Uslijedio je lov na vještice koje su pokvarile klimu i među prvima je na lomači završio CO2 (poslije su mu se pridružili još neki spojevi). Od kraja 19. stoljeća, kad je počela industrijska revolucija, koncentracija CO2 u atmosferi narasla je za trećinu, a osiguranje hrane za nekoliko novih milijardi stanovnika dodatno je opteretilo atmosferu metanom i didušikovim oksidom.

Antropogenisti su zaključili da će, ako čovjek ovom brzinom nastavi smanjivati prozirnosti Zemljine atmosfere za infracrveno zračenje, zbog učinka staklenika doći do katastrofalnog povećanja prosječne temperature Zemljine površine.

Nije čovjek kriv - kriva je priroda

Nasuprot njima, protivnici antropogenog utjecaja na globalno zatopljenje tvrde da su uzroci klimatskih promjena daleko složeniji. Oni smatraju da se krivce za rast temperature mora tražiti u prirodnim uzrocima i aktivnosti Sunca a ne u rastu koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi.

Ova opozicijska skupina stalno raste, naročito nakon pada temperature koji je počeo 2008. i vala arktičke hladnoće koji je smrzavao beskućnike po Europi. Dio međunarodne znanstvene zajednice, među kojima su i vrlo ugledna imena, smatra kako je globalno zatopljenje samo jedna velika zabluda iza koje stoje politički i financijski interesi. Među njima je i hrvatski akademik Vladimir Paar koji smatra da je globalno zagrijavanje prirodna pojava povezana s Milankovićevim ciklusima te predviđa dolazak novog ledenog doba. Hlađenje i zagrijavanje Zemlje prirodni su procesi koji se događaju već milijunima godina, a da nije bilo ispuštanja stakleničkih plinova, već bismo bili u ledenom dobu (posljednje ledeno doba, koje je oko 30 % Zemljine površine prekrilo ledom, završilo je prije otprilike 13 000 godina). [8]

Milankovićevi ciklusi

Milankovićevi ciklusi, promjena ekscentričnosti Zemljine orbite, promjena nagiba i precesije Zemljine rotacijske osi u zadnjih milijun godina

Slika 2. Milankovićevi ciklusi, promjena ekscentričnosti Zemljine orbite, promjena nagiba i precesije Zemljine rotacijske osi u zadnjih milijun godina (Encyclopedia of Earth., 2011.). → Preuzimanje slike visoke kvalitete

Teorija glacijalnih perioda (Milankovićevi ciklusi) sve češće se čuje u klimatološkim i znanstvenim krugovima. Milutin Milanković, rođen 1879. u Dalju, mjestu nedaleko Osijeka, razvio je matematičku teoriju koja povezuje klimatske promjene s promjenama u ekscentričnosti Zemljine orbite te promjeni nagiba i precesije Zemljine rotacijske osi (Slika 2.). Globalna promjena klime na Zemlji čini Milankovićevo djelo trajno aktualnim, a UNESCO je povodom 130. godišnjice njegovog rođenja 2009. godinu, proglasio Milankovićevom godinom. Ipak, valja istaknuti da njegovi glacijalni ciklusi jako dobro opisuju klimatske promjene na planetima bez atmosfere (kao što je Mars) dok se kod Zemlje proračun usložnjava zbog utjecaja strujanja izazvanih nejednakim zagrijavanjem atmosfere i oceana. [9]

Sunčeve pjege

Solarni znanstvenici kažu kako nikako ne smijemo zanemariti Sunce koje je temeljni izvor energije u klimatskom sustavu i čije zračenje održava temperaturu pa tako i život na Zemlji. Broj Sunčevih pjega u uzajamnoj je vezi sa Sunčevom aktivnošću: mjerenja su pokazala da je za vrijeme povećanog broja Sunčevih pjega i Sunčevo zračenje veće. Od kraja sedamdesetih prošlog stoljeća satelitski se mjeri ukupno Sunčevo zračenje (TSI, Total Solar Irradiance) pri čemu su utvrđene varijacije od oko 0.08 % (ili oko 1.1 Wm-2) između najmanje i najviše vrijednosti unutar jedanaestogodišnjeg solarnog ciklusa. Ove promjene Sunčevog zračenja su premale da bi objasnile neobične klimatske promjene tijekom 20. stoljeća. Ali Sunce nije toliko stabilno kao što nam znaju predstavljati. Ono zna pokazati i druge varijacije u svom ponašanju osim ovog jedanaestogodišnjeg ciklusa. Tijekom jednog takvog razdoblja, tzv. Maunderovog minimuma, od 1645. do 1715. broj je pjega bio drastično opao (vidi sliku 3.). Taj se period podudara s dugim hladnim razdobljem u Europi koje se naziva i "Malo ledeno doba". [10]

Prosječni godišnji broj Sunčevih pjega u zadnjih 400 godina

Slika 3. Prosječni godišnji broj Sunčevih pjega u zadnjih 400 godina (NASA, 2011.). → Preuzimanje slike visoke kvalitete

U 2008. i 2009. godini Sunčeve pjege su gotovo nestale, solarna aktivnost je pala. Sjećate li se kakva je zima bila?

"Lokalne" pojave

Ne moraju samo astronomske pojave utjecati na globalnu klimu. I relativno lokalne pojave kao što su promjena morskih struja ili erupcija vulkana mogu drastično promijeniti klimu na Zemlji.

Peter Wadhams, profesor oceanske fizike Sveučilišta u Cambrigdeu, i njegovi suradnici vjeruju da su otkrili su prve znake usporavanja Golfske struje, objavio je The Sunday Times 2005. Oni su ustanovili da je jedan od glavnih mehanizama koji pokreću Golfsku struju - spuštanje stupaca pothlađene vode u Grenlandskom moru - pao na jednu četvrtinu nekadašnjeg opsega. A, unatoč globalnom zagrijavanju, zaustavljanjem Golfske struje Velika Britanija i sjeverozapad Europe bi se mogli naći okovani ledom. [11]

Kraj 1997. donio je velike kiše i poplave u Južnoj Americi (Peru, Ekvador, Čile) i istočnoj Africi (Kenija) a sušu i šumske požare u inače vlažnoj jugoistočnoj Aziji (Borneo, Sumatra, Malezija). Krivac je El Niño čiji se utjecaj osjetio i Europi. El Niño i La Niña su dva ekstrema u globalnom atmosfersko-oceanskom fenomenu ENSO (El Niño - Southern Oscillation), cirkulaciji koja se odvija u ekvatorijalnom dijelu Tihog oceana. Za vrijeme tople faze, El Niño, dolazi do obrata u prevladavajućoj shemi temperature površine oceana, tlaku zraka, toplinskoj cirkulaciji u atmosferi i vremenskim uvjetima. La Niña je u biti samo izrazito naglašena normalna (hladna) faza ENSO-a. Iako se El Niño već godinama proučava još nije razjašnjeno što je točno okidač za nastanak tog fenomena. [12, 13]

Iako vulkani mogu izbaciti goleme količine stakleničkih plinova u atmosferu s njima je češće povezano globalno zahlađenje nego globalno zatopljenje. Erupcija vulkana Mt. Pinatubo na Filipinima u lipnju 1991. izbacila je, prema procjenama, oko 22 milijuna tona sumporovog dioksida (SO2) u gornje slojeve atmosfere. U kombinaciji s vodom stvorio se aerosolni oblak sumporne kiseline koji je reflektirao Sunčevo zračenje uzrokujući da se cijeli planet, tijekom 1992. i 1993., ohladi prosječno za 0.5 °C (maksimalno u kolovozu 1992. 0.73 °C). U povijesnim zapisima se spominje i "godina bez ljeta" koja je nastupila nakon erupcije vulkana Tambora u Indoneziji 1815. [14]

Kome vjerovati?

Pa sad, kako ne možemo utjecati na prirodne pojave, pogledajmo što nam to klimatolozi kažu o našem utjecaju na klimatske promjene.

Jedni lažu za novac (privilegije, moć), drugi prezentiraju podatke da odgovaraju njihovoj "istini", treći su isključivi i vjeruju samo u svoju "istinu", četvrti su možda u pravu ali njihove riječi su izgubljene u ovoj buci. Tko je od njih u pravu, samo nam vrijeme može pokazati (ako ga budemo imali). Primjeri iz prošlosti uče nas da se nečiji interesi lako postave ispred naše sigurnosti – sjećate se "savršeno sigurnog" DDT-a ili "idealnog izolatora" azbesta koje smo donedavno masovno trošili? Zato nastavimo dalje i pogledajmo što se o klimi priča, jer što više znamo teže nas je prevariti.

Galleria mellonella (foto: EOL)

U 27 zemalja Europske unije uključujući Norvešku i Švicarsku godišnje se na odlagališta otpada odbacuje 38 % plastičnog otpada, 26 % se reciklira, dok se 36 % koristi kao energent dobiven izgaranjem plastike, što rezultira štetnim negativnim posljedicama za ekosustav. 

 

Španjolska znanstvenica Federica Bertocchini s Instituta za biomedicinu i biotehnologiju u Kantabriji u slobodno vrijeme bavi se pčelarstvom. Tijekom čišćenja košnice od ličinki moljaca zapazila je da su ličinke vrste Galleria mellonella napravile male rupe u plastičnoj vrećici i pobjegle. Nošena ljudskom znatiželjom, Bertocchini je zajedno s kolegom sa Sveučilišta u Cambridgeu provela niz studija kako bi dokazala da ličinke jedu plastiku ili posjeduju crijevnu floru koja je sposobna razgraditi plastiku.

Istraživanje koje je objavljeno u časopisu Current Biology dokazalo je da su ličinke sposobne razgraditi polietilen, koji je uz polipropilen glavni tip plastike pronađen u otpadu. Znanstvenici smatraju da se radi o enzimu kojeg proizvode same ličinke ili pak bakterije u njihovu probavnom sustavu. Enzim razgrađuje dugačke molekule polietilena (koje su inače teško razgradive) na manje molekule za koje znanstvenici smatraju da su manje štetne i da ih je lakše reciklirati. U ovom slučaju ne radi se o usitnjavanju plastike na mikrofrakcije, nego o biorazgradnji na jednostavnije spojeve. 

Bitno je naglasiti da su znanstvenici dokazali da ličinka pojede dva miligrama plastike dnevno, dok primjerice Velika Britanija sama proizvodi oko 2 milijuna tona plastičnog otpada, stoga bi bilo potrebno da se milijarde gusjenica neprestano hrane plastikom kako bi se sva plastika razgradila. Također, ne smije se zaboraviti ni činjenica da Galleria mellonella, hrvatskog imena veliki voskov moljac, uništava pčeline saće jer se hrani voskom te se smatra da samo u SAD-u uzrokuje višemilijunske svote u brojanju štete godišnje.

Uzgoj ličinki G. mellonella u velikom obujmu svakako nije rješenje za problem plastičnog otpada, no budućim istraživanjima znanstvenici planiraju identificirati enzim kojeg proizvode ličinke, izolirati gen koji je odgovoran za sintezu tog enzima i pomoću biotehnoloških metoda ugraditi ga u bakterije i fitoplankton kako bi se lakše razgrađivao plastični otpad prisutan u okolišu.

Reuters

Emisije stakleničkih plinova predstavlja 60 posto ukupnog negativnog utjecaja na Zemlju. Nastavimo li ovako, već do 2030. trebat će nam resursi ne jednog nego dva planeta...

Ekolozi su izračunali godišnju granicu dopuštenog korištenja resursa našeg planeta. To je granica koju ljudi stalno narušavaju, i to  sve ranije, iz godine u godinu. Ove godine ljudi su već 2. kolovoza upotrijebili sve obnovljive izvore na Zemlji što je šest dana ranije nego lani, piše Deutsche Welle.

Usporedimo li situaciju 1980-ih i danas, podaci će zvučati još alarmantnije. Primjerice, 1987. granica održivosti resursa bila je 19. prosinca, a s godinama se kretala prema jeseni da bi na kraju završila ne ljetu. 

jednostavnije rečeno, ako govorimo o ovoj godini, sve što iskoristimo nakon 2. kolovoza, ukrali smo budućim generacijama.

- Planet nije trgovina s beskrajnim zalihama. Supermarket pod nazivom Zemlja je prazan. Na potezu su političari koji bi trebali sanirati štetu, upozoravaju ekološke udruge. 

Emisije stakleničkih plinova predstavlja 60 posto ukupnog negativnog utjecaja na Zemlju. Nastavimo li ovako, već do 2030. trebat će nam resursi ne jednog nego dva planeta.

Predstavnik crkvene ekološke inicijative u Njemačkoj Andreas Schmidt ima rješenje:

- Dovoljne su čak i male stvari: ne trebamo svaki dan jesti meso, trebamo kupovati organske proizvode. Znam da su takvi proizvodi skuplji od običnih. Ali kad vidim da je motorno ulje skuplje od običnog biljnog ulja, jasno mi je da u životu postoje još neka područja na kojima se može uštedjeti. U suprotnom, čeka nas tužna sudbina - svi ćemo jednostavno nestati, upozorava Schmidt.

Foto Galerija